ISPOVEST:Zavela sam sina od bivšeg momka

Imamo u uredu jednu malu sobicu koja je određena da bude pušiona – prostorija od dva kvadratna metra u koju bi se naguralo nas četiri ili pet žena pa bi uz kavu i cigarete razmjenjivale jutarnje tračeve. Ponekad to i nisu bili tračevi već bi se razgovori sveli na teme kao iz crne kronike ili žutog tiska. Uglavnom sam osjećala zamor od tih druženja, no znalo je biti i zabavno. A i korisno. A znalo je biti i iznenađenja. Kao jednog jutra prije godinu dana. Kao iz vedra neba grunula je vijest da šef susjednog odjela odlazi na novu funkciju.

– Ne mogu vjerovati! – siktala je Lela, kolegica u godinama pred mirovinu. – On je promaknut! Deda jedan stari – smijala se ironično. Umjesto da ode u penziju, on nikako da se makne odavde i pusti mlađe da dođu raditi.

– Pa to je za poluditi! – pridružila sam se. Bila sam istinski u šoku. Taj ljigavi i niš-koristi čovjek je promaknut. Vjerojatno je i šok učinio da osjećam odbojnost, šok zbog toga što se sve odigralo u tajnosti, što je “kao otišao na bolovanje” i HOP! Eto ga na novom radnom mjestu, potpuno nezasluženom. A to je bilo tako tipično za našu firmu da je zaista izazivalo gnušanje. Ljeto prije toga jedan je klinac, koji je tek neke tri godine radio (a nije uopće ništa radio, uglavnom je surfao internetom, a čim bi stvari za njega postale prenaporne, nestao bi na bolovanje) kod nas, samo jednog jutra osvanuo u fotelji – savjetnika!

Zašto se uopće živciram?

Ma koga on i što može savjetovati, bilo mi je nejasno. I mučno u želucu. Eto, trenutno se mogu sjetiti još pet osoba koje su samo tako, preko noći, bile postavljene na nezaslužena mjesta. Jedina kvalifikacija koju su imali je bilo mjesto rođenja. Oh, kako tipično za Hrvatsku. Tako tipično da sam se nakon ove vijesti sjetila svoje želje da emigriram na Novi Zeland, zemlju s najnižom stopom korupcije, ako uopće i postoji tako nešto. Osjetila sam kako mi se diže tlak.

– I sad vi meni recite – pogledala sam svoje sugovornice ogrnute u gusti oblak nikotinskog dima i nastavila s gorčinom, – jel’ to normalno!? Prije samo dva mjeseca bio je na ribanju i poliranju kod direktora zbog nesavjesnog rada i što je sada ovo?! Nagrada za nerad i muljanje?!

Kolegice su se složile sa mnom i same se snebivale zbog svega. Ma bila sam, na koncu svega, ljuta i na samu sebe što se uzrujavam i živciram zbog takvih gluposti. I kako sam rekla, nije bilo prvi puta, a ja nikako da oguglam i prestanem trošiti svoje živce zbog glupana. Ugasila sam cigaretu a da je nisam ni do pola popušila i izjurila iz pušione. Na hodniku sam naletjela na jednu mlađu kolegicu, Petru, po rangu iznad mene i pitala je je li čula novosti.

– Da, jesam, a čula sam i tko dolazi na njegovo mjesto.

– Ma da? Već se zna?

– Ha-ha, Danijela, nemoj biti naivna, znaš da je sve već unaprijed određeno! – gledala me nasmiješenim smeđim očima.

– Joj, k vragu, baš me živciraju! – puhnula sam nervozno. – I dobro, tko dolazi?

– Ivan Sokolović, onaj mladi direktor iz pogona u Sisku. Jesi čula za njega?

– Mislim da jesam. No otkud sad on da dolazi u Zagreb? Zar nema nitko odavde?

– A ne znam – rekla je Petra. – No znam odakle je rodom.

Momak je zgodan, nema dileme

Pogledala sam je raskolačenim očima, a onda smo obe pukle u smijeh. Pa stvarno za ne vjerovat!

– Ali znaš što? – cimnula me pod rebra. Dolazi nam mlado meso pa bar nešto da imamo od toga. I to već za dva dana. Zato budi spremna.

– Ha-ha, baš si luda. Uostalom, ionako ne dolazi nama nego na susjedni odjel i baš me briga, ne želim se više zamarati s njim.

– Jah, jah, pusti ti to, samo je jedna vrata udaljen od nas – i dalje se šeretski smijala Petra dok je odlazila u svoju sobu.

Cijeli me dan to živciralo iako sam se trudila ne razmišljati ni o starom ni o novom šefu susjednog odjela. U želucu kao da mi je bio kamen, nisam bila ni gladna i samo sam sanjarila o tome da se negdje zavučem, u neku mišju rupu i ne čujem više ništa i ne znam više ništa – ni tko je odakle rodom ni koje su mu (ne)kvalifikacije.

Došavši kasno popodne kući, bila sam sama. Rastavljena već pet godina, a kćer popodnevni turnus u školi. Da je bar ona bila doma, da se malo s njom bavim i zaboravim na posao. Nigdje ni mačeta ni kučeta, kako se kaže. Ali srećom, postoje televizor i daljinski, postoji čaša crnog vina i uz neku pedeset pet puta repriziranu sitcom komediju uspjela sam malo skrenuti misli.

Kad je Klara, moja kćer, došla doma, bilo je već skoro devet sati navečer a ja polupospana, odnosno polubudna, jedva da sam nekoliko rečenica popričala s njom. Ona se zatvorila u svoju sobu a ja se uvalila udobnije u kauč i srećom, brzo zaspala. Već me slijedećeg jutra cijela ta priča sa šefovima manje iritirala i bila sam zahvalna vremenu što čini neke neugodne stvari lakše podnošljivijima. Više o tome nismo čak ni u pušioni pričale jer su se pojavile nove teme.

Ali već slijedećeg jutra, sve je krenulo ispočetka jer se dotični mladi gospodin Ivan već ukazao na svom radnom mjestu i priče su se zakovitlale. Kako ga ja još nisam vidjela, samo sam slušala što kolegice pričaju.

– Meni uopće nije privlačan – rekla je Željka otfrknuvši nosom. – Ti ljepuškasti tipovi svijetlih očiju djeluju mi tako hladno, napuhano …

– Lupaš gluposti! – prekinula ju je Dragana. – Tip je sasvim ugodan. Nisi ga upoznala. Ja sam popričala s njim i sasvim je normalan, nije napuhan ni hladan. Ne može biti normalniji. Sudiš ga samo na osnovu njegovog izgleda. Željka ju je mrko pogledala i htjela nešto reći, no odustala je.

Štefica se nesigurno nasmijala i pogledala u stranu dok je govorila: – Pa zaista je zgodan, tu nema dileme. A nema ni prsten, očito je još slobodan – hihotala se kao djevojčica iako je bila već blizu šezdeset godina, u braku i sa trideset kilograma viška.

– To što nema prsten, ne znači baš ništa – napokon sam i ja progovorila, no to je bilo sve od mene jer su kolegice i dalje razgovarale o njemu kao da je k nama stigao neki super poznati hollywoodski glumac. Kasnije, kad sam ga i ja vidjela, shvatila sam da bi bez problema uspio i u Hollywoodu da je slučajno bio u glumačkim vodama. Možda i nije bio presudan njegov izgled, više je zračio samopouzdanjem i nekom živom energijom. Srećom, bio je pristupačan i spontan, normalan i pristojan muškarac i dobro se uklopio u naše okruženje. Ubrzo je prestao biti tema ogovaranja i postao dio naše svakodnevice.

Gledao me netremice

Moja komunikacija s njim svodila se na letimične poglede u prolazu te one pristojne “dobro jutro” ili “doviđenja”. Petra je malo više bila u kontaktu s Ivanom pošto je njen posao to zahtijevao, a ona je bila i više nego zadovoljna novim suradnikom jer se za posao pokazao kao daleko bolji od onog starog šefa. Bio je spreman na suradnju, spreman poslušati, naučiti, spreman na dogovor. Imao je kvalitete koje prošli šef nije imao tako da on nikada neće završiti na “ribanju i poliranju”. I tako, Ivan kao da je prestao i postojati jer je bio običan i nezanimljiv na sasvim ugodan način.

Ja sam i dalje živjela na svoj neugodan način, ponekad kivna na ljude i cijeli svijet, razočarana zbog politike i situacije u zemlji, tek povremeno vedrijeg raspoloženja. No dobro, izvana sam uvijek bila nasmijana, brbljava, voljela sam prepričavati viceve i pošalice, no iznutra sam bila jednostavno razočarana. Nakon razvoda nisam više bila zainteresirana za muškarce, a nisu ni oni bili zainteresirani za mene, tek ponekad primila bih kakav kompliment ili dvosmislenu ponudu od nekog kolege ili poznanika i to je bilo sve. Meni dovoljno. Nisam bila frustrirana, bar ne zbog ljubavnog života. Upravo zbog toga, te moje podnošljive ravnodušnosti postojanja, doživjela sam šokantno iznenađenje kad sam shvatila da mi se Ivan potajice udvara.

Prvi puta kad sam to primijetila, bilo je poprilično neposredno. Grupica nas stajala je na hodniku na vratima jedne od soba i razgovaralo o nekoj aktualnoj temi, kad nam se pridružio Ivan. Uključio se u razgovor i sve u nekom objašnjavanju gestikulirao je rukama. Rasprava je bila žustra, bučna i konkretna, a njegova se ruka, kao slučajno, našla na mojim leđima. Osvrnula sam se unatrag i vidjela da stojimo tako da taj njegov pokret nitko nije mogao primijetiti. Iako me od njegova toplog dlana prošla ugoda, meni je bilo neugodno što me dodiruje pa sam i ja, potajice, da nitko ne primijeti moj pokret, zabacila ruku do svojih leđa i odmaknula njegovu. No on je uhvatio moj dlan i nije ga ispuštao, čak me malo mazio prstima. Sigurna sam da sam u tom trenu jako porumenjela, no nije bilo pomoći. A Ivan nije micao svoju ruku. Meni se to sve manje sviđalo i morala sam otići odande. Gledao me netremice, kao da procjenjuje moju reakciju, kao da želi pročitati moje misli. A ja sam ga nakon toga počela izbjegavati, no ne znam koje su to niti vukli oni tamo neki bogovi na nebesima, jer kao za peh, često smo slučajno susretali jedno drugo. Ja bih se svaki puta neugodno trgnula, pa su mi zbog te napetosti živci bili sve tanji i tanji. Njemu to nije promaklo i neko je vrijeme bio na pristojnoj udaljenosti, više me nije ni dodirivao niti mi se obraćao, Ispalo je da je vrebao i samo čekao pravi trenutak.

Zar se lvan stvarno ženi?!

Ljeto. Doba godišnjih odmora. Poluprazne kancelarije. Ivan je prolazio hodnikom i vidio da sam sama u sobi. Ušao je i napola pritvorio vrata. Meni je stao dah od straha.

– Zašto se ti mene bojiš? – pitao je tiho.

Ja sam ga gledala, moram priznati, skroz preneraženo. Nikada do tada nismo razgovarali direktno jedno s drugim. Nisam ni znala da je odabrao da mi se obraća s “ti” iako sam bila starija od njega petnaest godina. A nisam znala niti što bi mu odgovorila. No on je strpljivo čekao moj odgovor.

– Pa kad si strašan – bubnula sam bezvezariju, željela sam da ispadne kao neki vic, ne znam.

– Ja strašan? – pitao me ozbiljno, ne prihvaćajući moje nastojanje da okrenem na šalu.

Pa da … – započela sam, no nisam imala pojma što bih dalje rekla. Htjela sam izaći iz sobe, pobjeći od njega, ali mi nije dozvolio. Oprezno i nježno me uhvatio oko struka i zadržao. Kasnije, kada sam se prisjećala tih trenutaka, shvatila sam da je sve to izgledalo kao u petparačkom ljubavnom romanu, no ja sam se osjećala više kao u nekom horor filmu.

Istinita priče: Zavela sam sina od bivšeg momkaNaša je ljubavna avantura bila prekratka da bismo išta zajednički podijelili. Nismo znali jedno o drugome skoro ništa, on je priznao da želi uživati u životu, a ja sam to prihvatila pa sam i ja uživala. Zaboravila sam na svoj monotoni isprazni život i popustila kočnice. “Samo jednom se živi” je bio njegov omiljeni moto. Našla sam u tome nešto i za sebe iako nisam voljela tu uzrečicu. Ali sa svakom godinom bliže pedesetoj, sa svakom godinom samoće, uviđala sam da toj izreci ipak treba dati važnost. Počela sam shvaćati prolaznost. Možda prekasno, no kratka ljetna avantura s mlađahnim kolegom učinila me poniznom, ali živom. Nisam ja planirala da to kratko traje, ne, i pitanje je koliko bi trajalo da jednog jutra …

– Ivan nam se ženi – uzbuđeno je rekla Lela u pušioni.

– Ma daj!? Pa kad prije? – pitala je Dragana.

– Izgleda da mu je buduća tu iz Zagreba pa je zato preseljen k nama – posprdno je dodala Željka.

– Joj, kako je to lijepo! – cvrkutala je Štefica, smijuljeći se. – Kako je lijepo biti mlad i zaljubljen. Eh, da su meni njegove godine!

Nitko nije primijetio moj šok nevjerice. No možda se nije ništa ni vidjelo na meni izvana. Ali iznutra … Ma bio je to takav udar za mene da sam sigurna da sam se i izvana raspala. Ali eto, nitko od njih nije obraćao pažnju na mene jer sam šutjela. Potonula sam. Pitanja i urlici su mi fijukali kroz misli. Zašto mi nije rekao? Kreten! Zašto mi je to napravio? Što je on time dobio? Pa je li on normalan? ! Što mu je to trebalo? A što je tek meni to trebalo?!

Kroz moju je glavu tornado uzburkao i svaku stanicu mog tijela oštetio. Plakala sam za danima monotonije i praznine, gdje su nestali? Ova je bol bila tako nemilosrdna da sam mislila da neću preživjeti dan. Ne želeći to, zaljubila sam se kao nikada u životu. Tako mi se činilo. U svakom slučaju, zaljubljenost se pretvorila u takvu bol za koju znam da još nikada nisam osjetila. Ma rastava je bila mačji kašalj prema tome što sam tada osjećala. Nitko nije baš ništa posumnjao kada sam rekla da odlazim ranije doma jer moram ići s Klarom. Ne sjećam se što sam slagala.

Onog trena kada sam zatvorila vrata našeg stana, počela sam plakati i vikati, vrištati, ridati. Bila sam sretna što sam u stanu opet sama i što nema ni kučeta ni mačeta da me gleda u ovakvom stanju. Jecala sam i jecala, ne sjećam se koliko dugo. Sada shvaćam da ima puno toga čega se ne sjećam nakon tog popodneva. Ne sjećam se što je bilo s Klarom, kada je došla i u kakvom me stanju zatekla. Jesam li se smirila? Valjda jesam, bar se nadam. Nije nikada bilo nikakvih komentara s njene strane pa sam vjerojatno uspjela iz sebe izvući ljudsko lice i uljuđeno ponašanje. A slijedećeg sam dana nazvala Petru na posao i rekla joj plačnim glasom da sam razmicala neke proklete ormare po stanu i da me uhvatilo u kičmi.

– Luda sam, što ćeš, i neoprezna … I da, ma piši mi godišnji, ne da mi se na bolovanje, manja mi je lova a ionako mi je ostalo još starog godišnjeg … Da, da, čuvam se, pazit ću na sebe, ne brinite, sve će biti dobro samo da se odmorim.

I eto, sjećam se da sam danima samo ležala i buljila u prazno, a najviše što sam uspijevala uključiti mozak je bilo kada sam kuhala za Klaru i razgovarala s njom.

Maknula sam se i pala u depresiju

Srećom, njen pubertet i zaokupljenost njenim osobnim željama išli su mi u prilog jer gotovo da me nije primjećivala. A to mi je bilo važno. I potrebno. Opet, ne sjećam se jesu li me zvali kolege s posla, jesu li me tražili prijatelji i poznanici, no čini mi se da u tom periodu nisam ni sa kim komunicirala. Odvojila sam se od svih. Ok, sjećam se da je taj moj nagli godišnji trajao svega dva tjedna i da sam dva dana prije nego sam se morala vratiti na posao, počela osjećati silnu paniku i nervozu.

Ljudi kažu da je važno imati onaj neki finalni čin kada se neki odnos završava, onaj “closure” kako to u američkim filmovima zovu, a ja to s Ivanom nisam napravila. I to me počelo proganjati, kako ću se sada pojaviti na poslu i pogledati ga? Pozdraviti ga? Ma neću ga ni gledati ni pozdravljati, bijesno sam zaključila. Konj jedan, što si on misli, da je vrijedan toga da ga i primijetim?! Da li me je uopće pokušao nazvati i objasniti mi?! Ne, nije! A i da je, ne bih mu se javila pa da je ne znam što! Uh, kako sam bješnjela! A onda sam shvatila da mi je mobitel bio ugašen cijelo vrijeme, cijela dva tjedna. Tada sam poželjela uključiti ga i provjeriti je li bio koji poziv od njega. Ili možda neka poruka. No napravila sam nešto sasvim nerazumno. Otišla sam po novi broj i nikada više nisam aktivirala taj kojeg sam imala sve ove godine. Novi broj mobitela, novi početak – tješila sam se i bodrila.

Nova žena. To je bio moj novi moto. No ta je nova žena gotovo izgubila svijest kad je jednog dana, bilo je podne, pred svojim vratima ugledala Ivana. Nije ga pustila u svoj stan jer se bojala – da će ponovo ući i u njen život. Jer nije ga preboljela. A na njegovom je prstu vidjela burmu. Zar već?

– Pa kada si ti meni mislio reći da se ženiš?! – zaurlala je ta nova žena na njega.

Zašto si me uopće izabrao?

A on, kao da nije učinio ništa loše, mirno je otrpio moj ispad.

– Oprosti. U biti, ne znam ima li smisla da mi opraštaš. Bio sam neponovljivo grozan. Nemam pametan razlog zašto ti nisam rekao. Nekako, nisam se htio s tim baviti. Htio sam još malo uživati u neobaveznom odnosu. Nadam se da razumiješ.

I razumjela sam ga. Ali me nije manje boljela ona moja velika, glomazna rana u srcu. Jedna se susjeda navirila prema nama pa sam ga ipak pustila u stan. No nisam mu dozvolila da se odmakne od ulaznih vrata. Pogled mi je opet pao na njegovu lijepu, veliku, novu i sjajnu burmu. Zapeklo me od zjenica sve do središta duše. Brzo je sakrio ruku u džep jakne.

Pogledala sam ga u lice, no ne i u oči, njih sam tek na djelić sekunde samo okrznula i brzo pobjegla na sigurnije područje. Nekako ledeno sivim glasom pitala sam ga ono što me od prvoga dana kopkalo, a nisam ga pitala jer sam prihvatila njegovu krilaticu “samo jednom se živi”:

– Dobro zašto si me uopće izabrao? Izdvojio? Što nisi našao neku zelenu školarku, zar nije mlado meso slasnije? Kao desert prije mraka? – bila sam gruba i prostački se izražavala, ali to mi je tako trebalo.

– Tvoje velike smeđe oči, taj srneći pogled, pun tuge i plahosti. To me privuklo. Mislim da sam osjetio potrebu da te utješim, razveselim, ne znam. Nije mi bilo do “deserta”, kako ti kažeš, nisam to planirao, a opet, da sam ti rekao da sam pred brakom …

Mislila sam da me ne može boljeti više, no u tom me trenu zaboljelo tako jako da sam doslovce osjetila ubod u srce. Kao da je netko uzeo najdivnije i najvruće sunce s neba i zario mi ga u grudi. Jer njegove su riječi bile tako divne, tako nježne, ali on je bio tuđi, a ne moj! Okrenula sam se a on se nakon nekoliko sekundi išuljao iz stana. Pala sam na koljena i plakala bez svijesti o sadašnjosti, a kada sam shvatila da više ne plačem, da samo gutam jad i hvatam zrak, da se ne mogu prestati tresti, uzela sam nekoliko tableta za smirenje i propala u bezdan.

Tablete nisu bile jake i ja se nisam željela ubiti, ali morala sam naglo prekinuti tu bol.

Moja neobična transformacija

Bila sam u groznom stanju kada sam se probudila. Stajala sam pet minuta pred ogledalom čudeći se svom izgledu. Osim krvavih očiju, ja sam izgledala odlično! Koji vrag? – pitala sam se. Kako je to moguće? A onda sam napravila još jednu glupost – pozvala sam na video-chat svoju prijateljicu Adrianu koja je živjela u Americi a bavila se vračanjem i proricanjem. Tražila sam je da me pogleda i izvana i iznutra i da mi kaže svoje mišljenje.

– Ono što ja vidim me zbunjuje – rekla je a ja sam se nasmijala.